preskoči na sadržaj

Osnovna škola Sveta Marija

Login
Brojač posjeta
Ispis statistike od 8. 3. 2011.

Ukupno: 595044
 

Anketa
Što bi voljeli čitati na ovim web stranicama?




Posjetite
Lista linkova je prazna
Tražilica
 


 

Prvi oblici poučavanja u Međimurju, prema zapisima kanonskih vizitacija, pojavili su se 1660. godine. Prvi poučavatelji bili su orguljaši župa, a podučavali su u „bijednim kućercima“, vlažnim i pokrivenim slamom, kakve su, uostalom, bile i ostale seoske kuće. Trošne kućice često su uslijed vlage ili požara imale kratki vijek trajanja. Tek u drugoj polovici 19. stoljeća započela je gradnja od tzv. čvrstog materijala. U mnogim župama orguljaši, koje povijesni izvori nazivaju "ludi magistri (učitelji), kantori ili školniki", poučavaju ponekog dječaka u svojim kućama, jer školskih zgrada nije bilo. U to vrijeme spominje se župa u Donjem Vidovcu kojoj je pripadala i Sveta Marija u Altarcu. Utemeljenjem župe u Svetoj Mariji nije bilo poučavanja djece, dijelom radi odbijanja orguljaša da vrše tu službu, a dijelom i radi odbijanja seljaka da „pošiljaju djecu na poučavanje“.

            Poslije revolucionarne 1848. godine, politički interesi Hrvata i na području Međimurja dobivaju posebni odjek i značenje za zbivanja u kulturi, prosvjeti i školstvu. Međimurje je vraćeno u granice tadašnje Hrvatske, a time je trebalo i ozbiljnije prionuti nacionalnom osvješćivanju međimurskoga naroda. Prišlo se zato „fundiranju“ pučkih škola u mjestima gdje dotada nisu postojale. Gradnja „jednospratne“ škole u Svetoj Mariji započela je 1855. godine. Gradila ju je općina uz pripomoć države. Žitelji sela izrađivali su ciglu i učestvovali u gradnji. Općina je pribavila drvo za krovište, brinula o radnoj snazi i dovozu, a država je dala crijep, vapno, grede, daske za strop i stolarske potrepštine. Graditelja je plaćala država, a ostale majstore općina. U gradnju škole uključila se i općina Donji Mihaljevec, jer su je i njihova djeca trebala polaziti. Školska je zgrada završena 1857. godine. Izvori bilježe 182 učenika (80 je djevojčica) koje poučavaju dvoje učitelja. Učitelji su Hrvati i oni poučavaju hrvatskim jezikom. U „učevnim osnovama“ prvo mjesto zauzimaju vjeronauk i nauk morala. Vjeronauk poučavaju mjesni župnici ili kapelani. Osnovna znanja koja su učenici svladavali u dvogodišnjem ili trogodišnjem pohađanju osnovne škole su čitanje, pisanje i osnove računa. Tek rijetki su školu pohađali od sedme do dvanaeste godine. Iako su praznici bili u vrijeme jesenskih, proljetnih i ljetnih poljoprivrednih poslova, mnogo je djece izostajalo iz škole ili je prestalo polaziti jer su ih roditelji zapošljavali kod kuće. Mogućnost nastavljanja školovanja u to vrijeme je postojala, jer su postojale srednje škole, gimnazije u Varaždinu i Nagy Kanizsi. Veliko siromaštvo seoskog stanovništva bilo je prepreka za nastavak školovanja i mnogi su zaposleni kao sluge u mjestu ili izvan njega.

            Ponovnim pripajanjem Međimurja Ugarskoj 1861. godine donosi se zakon (1868.) po kojem je državni jezik mađarski i obvezno školovanje u trajanju od  9 godina. Svakodnevnu osnovnu školu pohađaju djeca od šeste do dvanaeste godine, a od dvanaeste do petnaeste pohađaju opetovnicu. Roditelji su bili moralno i materijalno odgovorni za uredno pohađanje škole svoje djece. Novi nastavni plan i program bio je znatno složeniji od prethodnog  i obvezivao je učitelje da rade preko 29 sati tjedno. Učestale promjene nastavnog plana i programa stavljala su različita težišta na određene grupe predmeta, ali su se svi zasnivali na poznatim pedagoško – didaktičkim orijentacijama pokreta radne škole s kraja 19. i početkom 20. stoljeća. Uvođenje mađarskog jezika hrvatske i ostale ne mađarske narodnosti smatrale su sredstvom svoga „kulturnog i nacionalnog satiranja i potpune asimilacije“. Učiteljem je mogao biti samo onaj koji je potpuno ovladao mađarskim jezikom. Do 1868. godine u međimurskim školama koristile su se knjige, molitvenici i katekizmi pisani hrvatskim jezikom, ali su ih vlasti postupno odstranjivale i zamjenjivale udžbenicima pisanim „čistim međimurskim“ i mađarskim jezikom. Takvo je stanje potrajalo do 1918. godine, do oslobođenja Međimurja.

            U listopadu 1922. godine Građansko povjereništvo za Međimurje naredilo je „rasprave i izvide sa svrhom uređenja školskih pitanja“. Na našem školskom području od 1911. godine postojala je i škola u Donjem Mihaljevcu, za izgradnju koje je općina Sveta Marija izvršila isplatu jedne trećine vrijednosti škole u Svetoj Mariji. Upravne i školske općine osiguravale su potpunu skrb o uzdržavanju škole i učitelja, kontrolu redovitog pohađanja nastave i stvaranje ostalih uvjeta neophodnih za rad škole.

            Teške ekonomske prilike uvjetovale su propadanje školske zgrade u Svetoj Mariji. U veljači 1932. godine odlukom banske uprave Savske banovine odobrena je izgradnja nove školske zgrade s dvije učionice. Gradnju škole i adaptaciju gostionice u dva učiteljska stana trebala je izvesti školska općina Sveta Marija. Od potrebnih 212. 200 dinara, osigurano je samo 96. 113 dinara, a ostalo je trebalo namaknuti posebnim školskim nametom i dodatnom banovinskom pomoći. Kao što je poznato, ruševna je zgrada još dugi niz godina u svoje okrilje primala učenike. Školske godine 1930./31. škola u Svetoj Mariji spada u red škola s najvećim brojem odjeljenja. Opremljenost škole učilima svodila se na: zemljopisne karte, slike iz zemljopisne i povijesne nastave, zidne slovarice, zidne brojevne slike, nešto fizikalnih aparata, mjere, a dio nastavnih sredstava izrađivali su i sami učitelji.

            U 20. stoljeću Međimurje je pretrpjelo niz izmjena pripadnosti različitim državama. Prije i tijekom Prvoga svjetskog rata nalazilo se u sastavu Ugarskog Kraljevstva, nakon rata, na temelju načela o samoopredjeljenju, postalo je dio države Slovenaca, Hrvata i Srba, krajem 1918. godine ušlo je u sastav Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Budući da se Mađari nikada nisu pomirili s izgubljenim teritorijem Međimurja, te su ga 17. travnja 1941. godine ponovno okupirali, jedan od važnijih zadataka bio im je iz međimurskih škola maknuti hrvatske učitelje, pogotovo one koji su se svojim djelovanjem otvoreno suprotstavljali mađarizaciji. Tadašnji učitelj škole u Svetoj Mariji, Lojen, završio je u zatvoru gdje je zvjerski mučen. Nakon otpuštanja iz zatvora, zajedno s ostalim učiteljima napustio je Međimurje. Jedina naša učiteljica koja je ostala, zahvaljujući poznavanju mađarskoga jezika, bila je Margita Jambrović. Mađarski učitelji dovedeni u naše škole u rijetkim su slučajevima ostali u sjećanju kao „dobri“, budući da većina njih nije birala metode i sredstva za ostvarivanje ciljeva mađarizacije.

            Na početku školske 1941./42. godine roditelji učenika su trebali potpisati izjavu kojom su se opredjeljivali za mađarski ili materinski jezik. Dakako, mađarske su vlasti upotrebljavale sva sredstva da se roditelji opredjeljuju za mađarski jezik. Uvjeti za „normalan nastavni rad“ podrazumijevali su i uništavanje svih pisanih tragova hrvatskoga jezika. Time su doslovce opustošene školske i mjesne knjižnice.

            Školska 1943./44. godina završila je 1. travnja 1944. godine. Od listopada 1943. godine u našoj školskoj zgradi nastanila se mađarska vojska. Nastava se održavala samo u gornjim učionicama i u obližnjoj obiteljskoj kući mještanina Andrije Hunjadija.

            Sljedeća školska godina, 1944./45., započela je 1. rujna, ali već od kraja listopada nastavu nije bilo moguće normalno organizirati. Školska je zgrada, naime, bila zaposjedana što okupatorima, što oslobodilačkim vojskama. Stariji mještani se još uvijek sjećaju 1. travnja 1945. godine kada se u našu školu uselila njemačka vojska sa svojim ranjenicima. Bugarska armija je s Legradske gore tukla granatama po njima. U tim je okršajima teško oštećena i naša škola i crkva. Rat se bližio kraju, a bježeći okupatori su, pri povlačenju, pustošili sve do čega bi stigli. Po oslobođenju, stanje učionica naše škole nije omogućavalo normalan nastavni rad. Mjesni Narodni odbor se pobrinuo za popravak škole pa se 24. lipnja 1945. godine proslavilo otvorenje škole. Žitelji Svete Marije s velikim su oduševljenjem učestvovali u prigodnoj svečanosti.

preskoči na navigaciju